U ovoj monodrami, u izvršnoj interpretaciji glumca Mirsada Tuke, jedan čovek, piščev prijatelj, se oprašta od Bosne, i slika taj prelepi svet koji proždire mržnja. Mržnja je osnovni i dominantan značenjski motiv ovog dela, i to mržnja kao fenomen, koja junaka tera od Bosne, zemlje u kojoj je rođen, a da pritom nadrasta mržnju vezanu za jedan geografsko-istorijski ambijent, i javlja se zapravo kao konstanta ljudske egzistencije.

Jer, bežeći od "bosanske" mržnje, piščev prijatelj će mnogo kasnije završiti kao žrtva neke sasvim "druge" besmislene mržnje, kojih je naš svet pun. (Kritika iz vremena prvog emitovanja: "...Ovaj dramski monolog o tri sarajevske bogomolje i četiri religije koje naoko skladno egzistiraju na malom prostoru, a u stvari svaka za sebe iskucava neko svoje vreme, na sebe je preuzeo... težak zadatak da sa posebnom umetničkom delikatnošću dosegne tragične ponore ove Andrićeve sentence i izbegne političke plićake..." (Milutin Mišić, 1995, "TV Novosti").