Dokumentarac koji je sniman u staračkom domu za majmune također je slika ljudske civilizacije – stari, ponekad umorni, ponekad sretni, ponekad začuđeni, ponekad nasilni, ponekad zaigrani. Ovo je delom i tragična priča jer dok smo mi ljudi fokusirani na majmune tako što ih treniramo, učimo trikovima, učimo muzici i jezicima, koristili smo ih kako bi proširili naše znanje o vasioni, brzini, imunološkom sistemu i inteligenciji, i cenili ih zbog toga, zaboravili smo na ono osnovno što nam oni također mogu pokazati, a to je suosećajnost.