Darrat - Sezona suše, čadski film (12)

Psihološka drama. Čad 2006. godine, netom nakon završetka krvavog četverogodišnjeg građanskog rata. Vlada je upravo proglasila amnestiju za sve ratne zločince, a to se nimalo ne sviđa starom Gumaru Abatchi (K. Oumar Defallah), djedu senzibilnog 16-godišnjaka Atima (A. Bacha Barkaï). Gumarov sin i Atimov otac ubijen je tijekom rata, a zahvaljujući amnestiji njegov ubojica Nassara (Y. Djaoro) proći će sasvim nekažnjeno. Da bi to spriječio, Gumar povjeri Atimu očev pištolj i naloži mu da se zaputi prema glavnom gradu N´Djameni te potraži i ubije Nassaru. Kad ubrzo pronađe ubojicu svog oca, Atim će otkriti da on sad živi posve mirnim životom sa suprugom Aichom (A. Hisseine) te da je vlasnik male pekarnice. Želeći se približiti Nassari, Atim mu kaže da traži posao te ga ovaj zaposli kao pomoćnog radnika. Zaintrigiran plahim Atimovim ponašanjem, Nassara će mladića uskoro uzeti u zaštitu i početi ga podučavati tajnama spravljanja kruha. Sve će se dodatno zakomplicirati kad Atim unatoč prvotnoj odbojnosti očeva ubojicu počne doživljavati kao zamjenskog oca, a Nassara njega kao neformalnog sina... Hvaljena i intrigantna postratna psihološka drama scenarista i redatelja Mahamata-Saleha Harouna 2006. godine je s uspjehom prikazana u konkurenciji festivala u Veneciji, gdje je pored Posebne nagrade žirija među ostalim osvojila UNESCO-vu nagradu i Posebno priznanje za bavljenje temom ljudskih prava, a godinu kasnije je na Motovun Film Festivalu ovjenčana nagradom Amnesty International. Posve zasluženo, jer je riječ o izuzetno uspjelom, sigurno i vrlo sugestivno režiranom, naglašeno atmosferičnom, ugođajem pesimističnom, dojmljivo snimljenom i likovno prilično impresivnom ostvarenju sjajno karakterno profiliranih i psihološki iznijansiranih likova. To je međunarodna koprodukcija, a glavna zemlja produkcije je Čad, država koja još liječi rane krvavog građanskog rata iz prve polovine prošlog desetljeća i u kojoj kinematografija ne postoji. Autor Mahamat-Saleh Haroun školovao se u Francuskoj, a već se dokumentarcem "Bye Bye Africa" i dramom "Abouna" afirmirao kao senzibilan i angažiran filmaš koji se u svojim djelima želi baviti duboko osobnim pričama i političkim temama koje oblikuju život u njegovoj domovini. O tome svjedoči i Harounova odlična egzistencijalna ratna drama "Čovjek koji vrišti" 2010. ovjenčana Nagradom žirija na festivalu u Cannesu.