Staza usamljenog bora, američki film (1936.) - ciklus klasičnog vesterna (12)

Vestern/drama/romansa. Radnja je smještena u zabačeni planinski kraj u Kentuckyju i prati dugogodišnju, krvavu zavadu dviju lokalnih obitelji, Tolliver i Falin. U taj zabačeni kraj dolazi poduzetni gradski inženjer Jack Hale (Fred MacMurray), s namjerom da sagradi željeznicu i otvori rudnik ugljena. Hale se uskoro sprijatelji s June Tolliver (Sylvia Sidney) te se nađe u središtu obiteljskih sukoba i u ljubavnom trokutu. Dok modernizacija i gradnja željeznice donose promjene, stara mržnja između obitelji ponovno buja i prijeti tragičnim posljedicama. Poznat je i kao prvi cjelovečernji film u boji (trodijelni Technicolor) sniman na otvorenom izvan studija. Odjeća glumaca i rekviziti bili su u smeđim, sivim i maslinastim tonovima kako bi u prvom planu bilo plavetnilo neba i zelenilo prirode. Hollywood je do tada u boji snimao samo raskošne mjuzikle i kostimirane drame u studijima, gdje je sve prštalo od jarkih crvenih, žutih i zelenih haljina kako bi se publika zadivila novom tehnologijom, a holivudski dizajneri smatrali su odabir neutralnih boja "krivim" i neprikladnim za film u boji. Film je postigao golem komercijalni uspjeh, a na venecijanskoj Mostri 1936. godine dobio je posebno priznanje žirija upravo zbog revolucionarnog i prelijepog korištenja boja u kinematografiji. Zaradio je tada golemih 1,7 milijuna dolara i punio kinodvorane diljem Amerike, od velegrada do najmanjih mjesta. Sačuvani su povijesni zapisi o tome da su gledatelji u kinima doslovno gromoglasno pljeskali usred filma kada bi se na ekranu pojavili pojedini kadrovi prirode. Publika, naviknuta na umjetne studijske setove, ostala je zapanjena stvarnim plavetnilom neba i zelenilom kalifornijskih šuma. Priča je bazirana na istoimenom bestseleru Johna Foxa Jr. iz 1908. godine. Prije ove verzije iz 1936., u eri nijemog filma snimljene su čak tri različite adaptacije iste knjige (1914., 1916. i 1923.). Tek je ova zvučna verzija u boji postala planetarni hit. Iako je u filmu zapravo "drugi glavni glumac" (Fred MacMurray bio je veća zvijezda i imao ulogu uglađenog inženjera), gluma i sirova energija Henryja Fonde privukle su golemu pažnju. Upravo mu je ovaj hit otvorio vrata za legendarne uloge koje su uslijedile potkraj 1930-ih.